Poljubac je granica - Marica Bodrožić
18050
post-template-default,single,single-post,postid-18050,single-format-standard,bridge-core-2.5,ajax_fade,page_not_loaded,,qode-title-hidden,qode-theme-ver-23.5,qode-theme-bridge,disabled_footer_bottom,wpb-js-composer js-comp-ver-6.4.1,vc_responsive

01 Feb Poljubac je granica

Posted at 10:47h in Uncategorized by
0 Likes

Poljubac je granica

 

Bilo je ljeto. Nevino sunčano ljeto. 1983. Godina svih promjena, godina kofera i vlakova. U mojoj glavi, dok idem u novu školu u novoj zemlji sa novim jezikom, je još uvjek ona dobra stara jednosmjerna ulica – putokaz prema mom prvom jeziku. Dalmatinsko ljeto, još je toplo u sjećanju. Čujem smjeh djece, smjeh u novoj zemlji, smjeh, mislim se, svudgje je isti, i tamo i ovdje. Smjeh i sreća i zaborav i dan i noć i sunce i mjesec nemaju granicu. Oni su sami granica. Njima ne treba pasoš kao meni. Oni su svoja iskaznica po prirodi. Oni su i granica i pitanje u jednom. Iz ničega se na ulici stvori zelenooka djevoka. Evo je stoji preda mnom na putu kao oblak na nebu. Kaže, stoj, odmah stoj, halt, stehenbleiben! To razumijem. To mi je poznato iz filma o Sutjeskoj. Evo, govorim sama sebi u tišini, pa ja razumijem ovaj novi jezik. Još jedna djevojka se stvara preda mnom. Još jedan oblak na još jednom novom nebu. Ali nije mi ni ova nepoznata. Odnekuda je poznajem. Blizanke su. Kako me gledaju kao da su gladne. I onda ja samo čekam. Stojim. Branu mi da idem dalje. Drže me. Čvrsto me drže za ruke. I sada, kaže ona prva, zatvori oči. Ne znam zašto, ali i ovo odmah shvaćam i pomalo osjećam da mi se iza leđa netko treći primakao. Sad čujem i druge glasove. Kao da se stavljaju u red. Blizanke organiziraju neki red, mislim se. I čekam šta će sada biti. 1,2,3,4. I tako sve do 10. Čujem ja njih. Nešto broje. Znači red je se stvorio, mislim se. Zavezali su mi oči nekom maramom. Sad me ljube. Poljubac prvi. Pa drugi. Pa treći. Ovaj novi jezik je čudesan. Valjda me uče brojati. Pa četvrti. Pa peti poljubac. I sve do deset. Osjećam da me ljube i ljube i ljube. Možda je to njihov najnormalniji pozdrav. Možda me vole. Možda se samo igraju. Ne znam. Ali je i brzo gotovo. Sad mi ipak sklanjaju maramu. Samo su blizanke još tu. Nema onih drugih. Nema reda. Nema dokaza. Sad i one bježe, trče, nestaju u zraku velikog grada. Samo ja ostajem na ulici. Ja i bijeli dragi oblaci na nebu. Ja i sjećanje. Ja i najneočekivaniji poljubci.